Svaku večer staklenom ulicom prolazim
i kao da nikada nisi otišla
sakupljam te u krhotinama svojih misli
i gledam, kako u kapima mjesečine
izmedju drvoreda sjećanja plamtiš.
Hodam, tako rano, jutarnjim satima
a ti me svojom sjenom pratiš
i ne remetimo nježnost krošnji,
jer one poznaju mirisni šum pjesme
i naše korake pamte kao svakodnevne,
pamte i ne zamjeraju im prolaznost,
ne plaču, već onako sjetno
u kutu naših zjenica, šute.
Dobrodošla si,
iako im je teško podijeliti tvoje osmjehe u pamćenju,
za njih si uvijek dobro došla,
jer kad završi dan ili započne noć,
ti si kao utjeha i vjerovanje ili obratno,
ne sjecam se više,
ali pamtim, kako si jednom već dolazila
s nadom na obrazima niz staklenu ulicu
i kako si kazaljke na satu zanemarivala,
i onda, …onda si u srcu,
s tim svojim glasom što ga pamtim
niz staklenu ulicu opet otišla,
i po tko zna koji puta si,
izmedju drvoreda sjećanja
u kapima mjesečine ostala plamtiti.
Zal Kop
